Pre više od dve decenije bilo je uobičajeno da preduzeća, škole i ustanove imaju svoj dan koji su proslavljali svi zaposleni. Obično je to bio neki državni praznik.
Dan mog preduzeća bio je 29. novembar, tada Dan republike. Proslava je bila obično 28. predveče.
Tom prilikom se nas nekolicina najbližih saradnika nađosmo u blizini šanka za istim podužim stolom, na čelu ili začelju – kako ko gleda.
Na samom je čelu sedeo moj najbliži saradnik N. i potonji naslednik radnog mesta. Bio sam desno od njega a do mene još jedan, takođe naš saradnik. Levo su od N. sedeli još dvojica ili trojica. Nisam upamtio te detalje pošto sam poentu ove priče saznao tek godinama pošto sam se penzionisao jer se odvijala iza mojih leđa.
Kako posedasmo dođe kelner noseći poslužavnik sa žestokim pićima. Oduvek pijem isključivo mineralnu vodu (ne pijem ni sokove, ili vrlo retko!) pa me nije mnogo ni zanimalo. Počeo je sa leve strane. Svaki uze vinjak a N. me munu: „Uzmi i ti vinjak.“ Isto su uzeli i ostali. Pred svakim od nas petorice ili šestorice, bio je vinjak.
Čim je prvi među njima ispraznio čašicu, stavi je pred mene, uze punu i povika: „Kelner, daj čoveku vinjak! Prazna mu je čaša.“ Dok dlanom o dlan, kelner donese punu čašicu.
Kako bi koji od njih ispraznio svoju čašicu, uzimao bi moju i naručivao novo piće.
Za kratko vreme ispred mene je prodefilovalo više od deset čašica vinjaka.
Približilo se vreme obeda pa sam ustao i pošao prema izlazu da operem ruke. Naravno, hodao sam sasvim normalno. Gledajući kako hodam naš je kelner ostao zaprepašćen i obratio se mojim saradnicima: „Ne mogu da verujem! Popio toliko vinjaka a hoda sasvim pravo!“
Mojoj mangupariji nije trebalo mnogo. Smesta se oglasi N.: „A, taj, dok ne „ubije“ litar i po – ništa se na njemu ne poznaje!“